Početna Općina Povijest

Povijest

Općina Hrvatska Dubica smjestila se uz lijevu obalu rijeke Une, uz samu granicu sa BiH, između općina Jasenovac i Sunja, te grada Hrvatska Kostajnica. Obuhvaća naselja Hrvatska Dubica, Baćin, Cerovljani, Živaja, Slabinja i Predore.

Dubica ima daleku povijest, no zbog ratnih razaranja koja su rijetko zaobilazila ovaj kraj malo je ili uopće nema sačuvanih izvornih zapisa, spomenika, fotografija koji bi svjedočili o dalekoj dubičkoj prošlosti.

Dubica se spominje već 1239. godine prilikom izmirenja kralja Kolomana s Templarima i vraćanja nekih templarskih posjeda. Mjesto Dubicu spominje povelja izdana 1240. godine u Dubici, u kojoj meštar Templara Jakov nastupa kao svjedok u prodaji neke zemlje kraj Dubice.

Uređenje Dubice kao grada donosi povelja izdana u Dubici 1244. godine u kojoj dubički sudac Ernej sa svim došljacima dubičkim daje i omeđuje Pavlinima zemlju, pokoravajući se molbi kralja Kolomana. Iste godine Pavlini, katolički pustinjački red, grade samostan i crkvu Sv. Dominika na desnoj obali rijeke Une na dubovima (hrastovima). Vjeruje se da je Dubica po dubovima i dobila ime.

Kaštel Dubicu s njegovim službenicima spominje povelja izdana u Dubici 1256. godine, kojom Bela IV potvrđuje Babonjićima njihove posjede. Templari su gospodari Dubice do svog ukinuća 1312. godine, nakon čega kaštel Dubica i dubička župa prelaze u ruke Vitezova Svetog Ivana Jeruzalemskog. U Dubici se spominje i dominikanski samostan koji je bio podignut u čast Svetog Nikole. Dubica kao sjedište županije sa svojim kaštelom, katoličkom župom i sa tri samostana: templarskim, pavlinskim i dominikanskim, dovoljno je svjedočanstvo, kako je Dubica u predtursko vrijeme bila značajno mjesto na desnoj obali rijeke Une kao raskrsnica puteva već u rimskom carstvu. Prostor današnje Hrvatske Dubice pripadao je Dubičkom arhiđakonatu. Najstariji sačuvani popis crkvenih župa Zagrbačke biskupije iz godine 1334. dosta jasno definira položaj Dubičkog arhiđakonata u međurječju Save, Une, Ukrine i Vrbanje, uz mala odstupanja preko tih granica. Obuhvaćao je tri crkvena dekanata (okruga, kotara): dubički, vrbaski, sanski. Dubički crkveni dekanat na početku 14. st. obuhvaćao je prostor općine Hrvatske i Bosanske Dubice, sjeveroistočnu polovicu kostajničke općine (bez grada Kostajnice), južni dio Općine Novska i cijelo sunjsko područje. Da je područje Dubičkog arhiđakonata prije početka napada Turaka imalo višestoljetno kontinuirano katoličko vjersko opredjeljenje i uzorne crkvene organizacije hrvatskog naroda, dokazuje zapis goričkog arhiđakonata Ivana iz godine 1334. o 11 crkvenih župa u župi Dubica, 22 u Sani, 13 u Vrbasu, samostanima Dominikanaca u Dubici i Bihaću, Ivanovaca u Dubici, Hresnu, Ivanjskoj i Moštanici, samostan Pavlina u Dubici, te franjevački samostani.

Turska osvajanja i napadi dosegli su i do Dubice 1461. godine kada je Dubica prvi put napadnuta. Strahovite ratna razaranja osmanlijskog agresora i njihovih vazalnih pomagača iz Srbije, Bugarske, Grčke, Albanije i drugih pokorenih zemalja nisu poštedjela ni jednu katoličku crkvu, samostan, dvorac, ili tvrđavu na prostoru Dubičkog arhiđakonata. Brojni katolički crkveni objekti utjecajem osvajača adaptirani su u džamije i pravoslavne crkve. Hrvatsko katoličko pučanstvo u početku turskih osvajanja ostaje na svojim ognjištima, no neprestane krvave borbe dovode do značajnih promjena u etničkom i vjerskom sastavu stanovništva. Jedan dio starosjedilačkog stanovništva je izbjegao, drugi je odveden u tursko ropstvo, treći je prešao na islam, četvrti se iselio u zapadne hrvatske krajeve, Sloveniju, Austriju, Ugarsku, Slovačku, a peti je prešao na pravoslavlje.

Turska osvajanja, pljačkanja i razaranja, te pokušaj uništenja katoličanstva trajao je dug niz godina. Povremeni predah hrvatskome narodu omogućile su pobjede nad tursko vlaškim osvajačima. Jedan od njih je i velika pobjeda hrvatskog bana Petra Berislavića kod Dubice 18. kolovoza 1513. godine. Turci su Dubicu osvojili 4. travnja 1538. godine kada Dubica postaje njihovo jako uporište u 16. i 17. stoljeću. Dubicu je oslobodio ban Nikola Erdödi u ratu 1687-88. godine, ali je mirom u Karlovcima 1699. godine vraćena Turcima. Ponovo je oslobođena 1717. godine i pripala zagrebačkom Kaptolu, pa su kanonici bili i dubički kapetani. Na dubičkom području 1728. godine bilo je 465 kuća i živjelo je 3246 stanovnika. Mirom u Beogradu 1739. čitava desna obala Une je vraćena Turskoj i izgrađena je na lijevoj obali Une nova Hrvatska Dubica.

Da želja za uništenjem katoličanstva na ovom dijelu Pounja ne jenjava svjedoči povijest 20-og stoljeća. Raspadom Austrougarske monarhije Hrvatska Dubica ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Od tada ovaj kraj mijenja demografsku sliku. Drugi svjetski rat ostavio je krvav trag posebno na kraju kada na Križnom putu stradaju mnogi Hrvati.

Domovinski rat započet 1991. godine od strane srpskog agresora potpomognutog snagama JNA, progonstvo i vrijeme okupacije Općine Hrvatska Dubica zarezali su duboke rane hrvatskom puku. 13. rujna 1991. Hrvatska Dubica okupirana je od srbočetničkih paravojnih snaga, a stanovnici Hrvatske Dubice, Baćina i Cerovljana odlaze u progonstvo.

Prognani Hrvati razasuti diljem Hrvatske, pet godina sa čežnjom su iščekivali dan povratka u svoje domove. Osvanuo je i taj dan 4. kolovoza 1995. godine kada je vojno-redarstvenom akcijom "Oluja" oslobođena Hrvatska Dubica. Prvi susret mještana sa nizom zgarišta i ruševina domova, sakralnih objekata, kompletno uništenom infrastrukturom, otkrivanje masovne grobnice u naselju Baćin, najveće na Banovini, gdje je ekshumirano 56 civilnih žrtava Domovinskog rata, nije uništilo želju za povratkom, nego je naprotiv tu želju samo pobudilo.

Danas na području Općine Hrvatska Dubica koja zauzima površinu od 131 km2 živi 2500 stanovnika. Prema svom geografskom položaju Hrvatska Dubica okarakterizirana je kao poljoprivredno-stočarski kraj. U drugoj polovici 19. stoljeća Dubica se spominje kao trgovište u kojem se održavaju poznati dubički sajmovi. U to vrijeme osim ratarstva i stočarstva razvijena je i obrtnička djelatnost.

Školstvo u Dubici je vrlo starog datuma. Organizirana nastava u okviru crkvene nastave datira od kraja 18. st. Izvorni zapisi o školstvu ne postoje jer je najstarija školska spremnica izgorjela u velikom požaru 1882. godine.

Crkvena zdanja čiji su zvuci zvona na ponosnim uzdignutim tornjevima prizivali hrvatski narod na zajedništvo i vjeru, na žalost su utihnula. Župna crkva Presvetog trojstva sa tri zvonika srušena je do temelja, a bila je spomenik nulte kategorije, građen od 1753. do 1771. godine, a 1804 potpuno opremljenu posvetio ju je biskup Maksimilijan Vrhovec. Crkva je obnovljena. Iste godine sagrađen je i župni dvor, a u to vrijeme u župi su bili župnici: Ivan Zečić, Stjepan Dragun, Petar Perički, Petar Krivošić, Petar Bižačić. Crkva još čeka na obnovu. U Hrvatskoj Dubici osim župne crkve bile su još dvije Kapele, također srušene 1991. Kapela Srca Isusovog sagrađena je 1898., a grobljanska crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji sagrađena je prije 150 godina. Ista je obnovljena 1998. Crkva Sv.Petra i Pavla u naselju Cerovljani sagrađena 70-tih godina također je srušena ali i obnovljena 1999. Crkva Svih svetih u naselju Baćin također je razorena tijekom domovinskog rata, a obnovljena je 2005. godine.

 

Tražilica